Zašto ne pomažem supruzi u odgoju djeteta?

Ustajanje ujutru nikada nisam volio. Da se razumijemo, ne volim ga ni sada. Niti volim kada mi se san prekine u toku noći, jer to automatski znači da se nisam naspavao. Šta mogu, takav sam.

Međutim, od kada se rodila beba, sve se to nekako promijenilo. I dalje ne volim buđenje u toku noći, ali mi nije teško. Sada sam otac, a uloga oca na tim našim prostorima je uvijek bila nekako specifična. Reklo bi se negativno specifična, jer “otac-kolac”. Majka je ta koja odgaja dijete, a otac…, on treba “pomoći” majci. Ili ne treba. Hoće ili neće. Nije ni bitno. On radi i bavi se “donošenjem u kuću”. Ja, na određeni način, spadam u tu kategoriju očeva koja ne pomaže svojoj supruzi u odgoju našeg djeteta. Ja sudjelujem u odgoju i brizi za naše dijete.

Radim,  odsutan sam osam ili devet sati i dolazim umoran. Ne pomažem. Sudjelujem. Dolazak s posla je dolaskom bebe postao isti. I najljepši. Kada tata dođe, dočeka ga to malo biće, četveronoške trčeći prema vratima, brbljajući nešto na svom “bebećem” jeziku i govoreći “taa-taa” sa najljepšim osmijehom na licu. I tako nestane sav umor. Naravno da ćemo se poigrati, da ćemo iskoristiti maksimalno to naše vrijeme, beba, mama i tata. Zajedno.

Kada beba zaplače naveče, ustajem kao ispaljen i trčim da ga uzmem u naručje, zagrlim, poljubim, uljuljam, ušuškam i vratim u krevet. Kao tata. Kao roditelj. I mama mora odspavati. I superheroji trebaju san.

Ujutru nas beba oboje probudi. Doziva sa osmijehom na licu i jedva čekam da ga neko od nas dvoje prebaci u naš krevet, da imamo svoju već standardnu dozu jutarnjeg maženja i smijanja. Čudo je ta beba od godinu dana. Već ima i zna za neke svoje rituale. Zna se maziti,ima neke svoje fazone i sve je to nekako puno osmijeha. Ako ga je mama iznijela iz kreveta i odnijela na presvlačenje, ja nam pripremam jutarnju kafu. Ili obratno. Ali zaista ne pomažem oko djeteta. Niti želim to da radim. Sudjelujem,

Sa velikim zadovoljstvom će tata napraviti bebi klopu (sada već jede čvrstu hranu), nahraniti ga, presvući, ostati sam sa njim dok je mama sa društvom na kafi, kupati ga, uspavati… sve što treba da uradi. Ali pomoći? To ne dolazi u obzir. Supruzi neću da pomažem u odgoju djeteta niti u presvlačenju, hranjenju ili bilo čemu. Jer ne dozvoljavam da sve nabrojano što ovaj tata radi neko zove “pomaganje”. Ja sam otac. Tata. Ja sudjelujem. I želim biti dio života svog djeteta. Sve to što radim, radim sa velikim zadovoljstvom, zajedno sa svojom suprugom, jer mi smo zajedno porodica, a ne pomagači.

Znate onaj osjećaj kada ljuljate bebu, pjevušite mu i gledate kako se opušta i polako tone u san, a vas ispunjava neko čudno zadovoljstvo gledajući to malo, divno biće?! Nećete imati taj osjećaj ako pomažete, već ako ste dio cjeline. I zato, ja ne želim pomagati supruzi oko bebe, jer ne želim biti “otac-kolac”. Ja sam dio života svog djeteta i najveći oslonac majci svog djeteta. Ja sam tata!

Samo Tata